Činjenica je da živimo u doba produženog životnog vijeka,što logično prati i činjenica da je svakog dana sve veći broj starih ljudi. Dužnost svakog društva s takvom dobnom strukturom stanovništva je organiziranje odgovarajuće brige za tu skupinu stanovništva, kako bi se svaki pojedini član zajednice osjećao dostojanstveno,sigurno,zaštićeno i sretno u poznim godinama svoga života. Pomažući starim i nemoćnim osobama indirektno dajemo novi smisao i vlastitom životu,a s kršćanskog aspekta življenja još jednom dokazujemo da

nam svjetlost vlastitog života nije povjerena uzalud. Iako,stare i nemoćne osobe treba ponekad samo slušati i pružiti im ruku u vremenu kad im je breme života pritislo stara leđa i dušu,stisak ruke ponekad može biti dovoljan pokazatelj brige i poštovanja prema starim i nemoćnim,a koji će iste nagnati na zaključak da ni u novonastalim životnim okolnostima nisu sami i da je vrijedno živjeti.